Neko je jednom rekao da samo srećni i osudjeni na smrt žele zaustaviti vrijeme, pretpostavljajući taj trenutak vječnom životu. Mnogo koja realnost prolaznog htjela bi preći u Čudesno znajući da ono potire ružnu stvarnost kao primarni ambijent Ljubavi. Opet ima više oblika ljubavi, recimo prema djeci, roditeljima, ženi, ljudima, životinjama, prirodi, domovini…Ono što je zajedničko ogleda se u bezuslovnosti voljenja, jer je nemoguće živjeti Ljubav sa velikim Lj, sad i odmah, na početku veze, ma kako taj početak nekad trajao i 5 godina, jer ne bi bio početak da bezuslovnost postoji, bio bi brak sa porodicom. Naravno da ima i brakova koji su loši, ima razvoda više nego ikad, što je bilo nezamislivo do prije samo 50 godina, ali ipak Brak obavezuje na ono što ni najliberalnije veza ne može, naročito ne u mladosti kad iskustva i svijesti dovoljno nema - Neka bude volja Tvoja ljubljena, pa ako je i volja ljubljene istim uzvraćena, onda je sve ono što je i zdravo, pa ide ka porodici, ka udruženom Mjesecu punom povjerenja sa Saturnom mudrim. Nemoguće je reći mi smo srećni, a porodice da nema, osim ako medicinski razlozi negiraju djecu, iako neko sa egom i taštinom može biti prilično zadovoljan ako mu neko titra i povladjuje u slobodnoj vezi. Ali to je onda opet uslovljenost, a sve što je uslovno nije vječno, a samo ono što je Vječno ima pravo da se zove Ljubav. U suprotnom sve će biti interesno, na nivou zaljubljenosti i navike bliskosti u samoći, pa iako nas raduju i takva osjećanja, ona su podložna strastima, krhka su i lako u vremenu prolazna jer mi najviše volimo sebe, pogotovo ako se ne ograničimo. A posebno je bahato i samoživo misliti da smo Bogom dani i sposobni odmah tvoriti egzaltiranu ljubav sa 20 – 30 godina života kada smo obično neposlušni i kroz život treskom i bukom idemo lupajući ko otvoren prozor na promaji, jer Ljubav je ponajviše požrtvovanost, trpljenje, popuštanje, prilagodjavanje koja tek kroz vrijeme stiže kao vrhunac. Ona treba blagoslov, treba čistotu i kad čisti nismo, traži pokajanje, ograničavanje sebe, traži neprekidan rad na sebi i svojim osjećanjima koja se usmjeravaju pod patronat potrebama voljene. Ništa nije manja težina imati Ljubav sa velikm LJ u civilstvu od monaha koji traži svoj mir u manastirskoj keliji. Ono što zapravo hoću reći kada je u pitanju ljubav izmedju žene i muškarca, jeste, da ona ne samo što ne postoji prije braka no je i nemoguća! Ne kažem da nema prosječnih duša, ali sigurno da nema skromnih u ljubavi. Prosto, ako ne težimo savršenoj, idealnoj ljubavi, ma kako znali nemogućnosti suve realnosti ovog svijeta kakav jeste i naših slabosti kojima beskonačno popuštamo, onda nećemo imati ni prosječnu ljubav jer je negiramo sumnjom da ona uopšte može postojati. Kamo vjera? Potke savršenog, ljubavi, uvijek se nalaze u natprirodnom, kod Božijih skuta. Ti putevi su sveti i svijetli i tu nema mjesta ni minimalnom trvenju, razmirici, strasti a koje su uslovljene našom grešnošću. Iako može postojati Ljubav a mi biti sirovi negdje kroz naše nesvjesno, ali sigurno i da ne može ako smo kojim slučajem svjesni šta valja a šta ne, šta je dan, a šta noć. Tu više nema oprosta po sebi bez pokajanja i ispravljanja, a kamoli beskrajnog milovanja iz nekog nepresušnog oblika postojanja nježnosti koji nam je stalno naklonjen. Mora biti hrišćanskog poslušanja kao vrline ( nehrišćanske vrline valjda ne postoje, iako se nekad dijele sa nekim? ), jer bez Poslušanja nema Smirenja, bez Smirenja nema Rasudjivanja – kako reče Sveti Jovan Lestvičnik, dakle nema svijesti, a samo svjesna, blagoslovena bića, bezuslovno ljubiti mogu! Da, želim slušati, služiti svoju ljubljenu iznad svega. A to je mnogo teško jer pretpostavlja težnju idenja savršenstvu. Želim se ograničiti, jer će me strasti, animalno ubiti prije ili kasnije. Moram se zaštiti i njenom čistotom kroz sebe. Uh, težak put, naporan, dug, ali jedini. Kažu stare babe i pijani mornari, ko god je ljubio, išao je Jednim Putem, svojim, jedinstvenim a ujedno zajedničkim, kojim su prethodno njih hiljade srećnih prošli. On ne dozvoljava improvizaciju, sebičluk kroz različitost, jer svi smo Bogu jednaki i ne postoje sretni i nesretni rodjenjem koliko samim životom to čine. O, da nam je imati, punokrvan i zdrav pristup, vec bi bila učinjena stvar. Opet, gledam nešto kroz ovu moju Beogradjanku u sebe, biće da je šesta godina od kako se priženih i ispunih pravilo da svaka poštena Beogradjanka ima svog Crnogorca ( ma kako sam ja Hercegovac ali ajde ), treće dijete na putu, a ona kako prema doktoratu majčinskog tako i ekonomije seže, ali mislim da mi još ne znamo šta je to prava ljubav sa velikim LJ u stalnom, jer nas ona posjećuje katkad, nekad 3 minuta u 3 mjeseca, pa se izgubi u ravnodušnost i osrednjost, pa se jopet vrati nesmanjenom žestinom. Ali nikad nam se nije vratila a da nismo izgarali i molili se za nju, preklinjući nas same da je čujemo. Ih, koliko sam je puta u daljinama nesvjesnog prevario kad god nisam dovoljno čuo prvo nju pa sebe, koliko sam puta mislima i nedjelima išao od nje, sebe, nas. A valjda je i ona, nisam je vidiš priupito odavno? Ljubiti je mnogo teška, opasna stvar jer ulog je sve ili ništa, avantura i rizik bez premca, a bez braka nemoguće, ma kako postoje ljudi koji cijeli život ljube sebe kroz slobode, pa usput pronadju nekog ko ih cijeli život prati zbog jače gravitacije sličnog. Možda je i tako bolje no nikako, ne znam, ali svakako nije moguće bezuslovno u daljinama postati, iako navika koja sjetu tvori biti moze, ali kao da nema ni tugaljivosti iz koje pjesma lakih i prijatnih nota može nastati za Beogradsko proleće, a kamoli LJ.… Ali ima i jedan fenomen strašni, kad su te zaljubljenosti nalik svakom poroku, u pitanju. Danas se mladi olako pofataju kao što sutra olako sve bataljuju, i kako su se nasli bez stvarnog povoda tako su se razišli bez stvarnog razloga. Strast došla kao mutirani neizdrž, pa drž pusti, ode sve niz Moravu koja valja drvlje i kamenje, a i po koje sjećanje ljubavi od svih koji su voljeli. Neko čudno vrijeme došlo, prvo ljudi zalegnu u krevet, iskakaju se ko svi sretni, pa onda čekaju vijekove da jedno drugom kažu Volim te?! Ja sam zbunjen, naivan, šta li, ali volio bih da zacaruje neka nevinost sa svim njenim predrasudama i manama, ne baš Britni Spirs i Bruk(a) Šilds program, što su nevine u lakat, ali eto neka moda da nastupi, nema seksa prije braka?! I ne samo seksa on je krajnja posledica tog niza, postoji i većih promiskuiteta preko nepoštovanja duha, - no da nema ničeg značajnog dok se ne priženimo. Oću da me krene tek tad, da kad se čovjek kući da tad i Bog pomaže najsvesrdnije, da tek tad kupim prvu važnu, dragu stvar, pa i da tek tad uradim najbolji ćoroskop, kad me žena mog života sretne, a ne prije jer će biti nedovoljno, nepotpuno. Gubi se čistota kroz nestrpljenja i usplahirenosti, prvi osjećaji se zatiru tako, a bez njih je svaki čovjek upropašten, i prije ili kasnije neće imati mogućnost prepoznati ni sebe a kamoli ljubljenu u tamo nekoj 38 godini. Postoje praporci u nama koji mogu umrijeti zbog modernizama, stalne promjene odnosno statičnošću ako nećemo da se prilagodjavamo, da ne kazem jaču riječ - žrtvujemo, a i nju, zašto ne. “Ako je ljubav uslov postojanja onda je mazohizam načelo svemira”. Mada se mnogo šta može i mora okajati, ali teško povratiti bez ekstrema suprotnog od dotadašnjeg načina života. A takvih nema 1%, pa ako se desi, čudo jeste, to su Božiji ljudi. I Loto je čudo, samo prizemnog, ali se nesto ne dešava ni on često, a kamoli natprirodno u kom se pomjeraju brda, hoda po vodi, bez duboke postojanosti u vrlini podvižničkog… Kamo 9 sreća po moja lutanja, da me djedo oženio iz drugog sela, birajući kaku jedru mladicu što se rumeni u licu… Ovako sam ja imao muku juriti moju Beogradjanku na koju je geometrijskom progresijom pola Beograda pokušalo položiti pravo ako je samo nekog eh, nehotice poljubila čestitajući mu 29. Novembar, ne bi li ona zaustavila moje geometrijske progresije. Šta ćete, astrolog i ne može jednostavnije, a čini se ni 99,9% današnjih mladih. A pitanje je da li se mora tako? Ili se može smirenijem imalo hoditi, iako se zna da na njega nijedna mladost nije obikla. A, ionako ljudi ne mogu ni kad su najsličniji i sa provedenih 20 godina suživota, da prepoznaju svog partnera lako, pa sad našao ja ženu svog života pseudoslučajnim brojem ili mi je djedo doveo isto mi ga je, stranci jesmo...Pa polakice poštovanjem, ići naviše, jer ionako Ljubav sa velikm Lj, pretpostavlja da muškarac i žena postanu u duši ko brat i sestra. A djedo mi ionako ne bi dovodio kakog krokodila, no prema sebi, i bome ja bi na taki brak, o'ma pristo. Isto tako ne razumijem i najstrožije osudjujem da se roditelji mješaju u brak ako već moraju preko genetike, ali moje nerazumjevanje je utoliko veće ukoliko neki muški može voljete više svoju ženu od svoje majke??! Da li zato što su mene prosto obožavale starije žene, rodbina, tetke, komšinice, zbog mog Mjeseca u 4 kući, i u djetinjstvu tako silno voljele i dale mi ljubavi za cijeli život, pa zbog toga smatram da žene u sebi nose i Vjeru i Mudrost pored Majčinskog, kao svetost, pa uvijek dajem prednost njima ili zbog nečeg drugog, ne znam, ali nikad ne mogu da volim više Veneru nego Mjesec. Svašta, baš svašta, zaljubiš se i zaboraviš roditelje, a niko neće da razumije prvu glavu Postanja u kojoj se zaistinu veli da čovjek ostavi oca svojega i majku svoju i priljepi se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo, - ali nigdje se ne kaže voli svoju ženu više nego Boga svoga, zar ne?! Nego sve one koje volimo, ljubimo tako, što ih ljubimo preko Boga, preko najsvetijeg u nama. E, pa majka nije kao Bog, ali skoro i da jeste, jer je često njegova zastupnica prva, kroz bezuslovno mjesečevsko, majčinsko, kroz najsvetije, pa izvinte feministkinjice ( sve one što se odrekoše Mjeseca zbog sloboda modernog ), majku volem bezgranično više od svoje žene, ali zato ženu volem više nego sebe, jer je ona ja, a ja ona u Ljubavi - biće dvoje kao jedno tijelo. I naša Bogorodica je veća u činu od svih Svetih, pa se ne rijetko oni prvo obraćaju Njoj pa tek onda Bogu kao poštovanju prema redu starijeg. Sve suprotno je meni grijeh žestok, a mnogo tužno i jadno, kad pogledamo u sve propale zaljubljenosti koje ljudi imaju i kojima su skloni u mladosti kroz koje se tako lako odreknu u svojim dubinama svega svetog, pa i svoje majke. Iako i majka može biti nekad zla maćeha, ali ono dobro iz kojeg smo, ne smijemo nikad odbaciti, tako i Boga odbacujemo, jer kad je Ljubav u pitanju tu se ne postavlja nikakva uslovnost. Na kraju to nije važno u bukvalnom kao ni ono u smiješnom djetinjstvu kada naopako pitaju djecu koga više volite, majku ili oca. Kvantitet nije bitan u tom sledu koliko poštovanje – Poslušnosti – jer naše ljubljene su uglavnom Venere ( a Venera ljubi uslovnim ), a da bi postale Mjesec ( bezuslovno ), moraju biti majke naše kao prethodnica što čistija u koju će gledati sa poštovanjem, a to znači i Ljubavlju, jer nema Blagoslova drugačije. Ne bojte se Venere, Marija je svog Sina dala za sve ljude, tako i naše majke će dati svoje sinove budućim majkama ako su imalo mudre, a zasigurno da jesu. Naravno pod uslovom da su Majke, i da nemamo patologija od kojih uglavnom svi uvijek polaze u svojim sebičnostima – voliš li me najviše na svijetu, što se Venera vječno pita kroz svoje uslovnosti, nesigurnosti? Zato ne treba gubiti bezuslovnu ljubav punu povjerenja kroz Mjesec, zarad uslovnosti, sebičluka interesnog kroz uslovnosti Venere. Svo vrijeme se čeka na Mjesec zapravo da žene postanu u muškom ćoroskopu, odnosno žene kod muškaraca na Saturn čekaju da dodje od Marsa, pa da tako zagrljeni i pomireni posvjedoče bezuslovnim, Vječno i Ljubav. A toga nema bez dobrog braka, nema ni Mjeseca ni Saturna bar bez 15 godina Braka, pa prema tome ni Ljubavi, jer prve godine Braka kao i svake zaljubljenosti su uvijek pod uticajem Marsa i Venere pa i pored radosti koje daju mnogo više od duše uzimaju i njima se uglavnom zadovoljavaju svi oni koji ne vjeruju u Apsolutno. Ne kažem, imam za klijente katkad raznih giliptera koji me pitaju o parama i koje čemu, pa i o ljubavnicama i drugim demonima, ali uglavnom su na hodočašće pošle “ostarjele” djevojke od 25 godina pa naviše, jer za Mjesec i majčinsko to jesu godine velike i oni se nikad ne obaziru na trendove, socijalne i materijalne tokove, infantilnosti i nezrelosti spoljnjeg. Majčinsko hoće da živi, da bezuslovno ljubi što prije, da sad i odmah udje u Ljubav jer Venera i Mars tako očigledno ljubiti ne umiju iako su baš oni ti koji su naše prve želje i strasti. Nagon dobrog duha, majčinsko, traži svoje sa vječnim pitanjem o Vječnom, a to što Venera hoće da uživa sa legitimnim pravom u životu kakav jeste, ne govori i da je kao takva ispravna po čovjeka, naprotiv, ja sve više imam posla kao astrolog, sve više je nezadovoljnih, pogubljenih, depresivnih. Tako sam uradio prvi horoskop prije petnestak godina koji još i danas radim i izgleda da ću ga tumačiti do kraja života, kao što pjesnik cijeli život piše samo jednu, istu pjesmu…. Djevojka koja je došla imala je vladar Mjesec u Vodoliji u 9 opozicija Uran u 3 u Lavu sve 90 Mars u Biku u 12 120 Saturn u Jarcu. Nema jačeg rascjepa u emotivnom, veće avanture majčinskog, od tog horoskopa, pa i tada, onako smotan i zelen, dadoh predikciju skoro savršenu ko Koljčicki prognozu vremena, a kojom odredih i svoj budući astrološki rad, - i udadoh je za moje današnje znanje sa kojim vam pišem, za njenog Jupitera u 7 u Strelcu 120 ja astrolog Uran u 3, za razvedenog potpukovnika što dodje iz Hrvatske ko izbjeglica, na zgražavanje njeno koja je htjela prvo ljubav da osjeti, pa i pola Pljevalja, sunac ti ljubim, za raspuštenika je udo astrolog, nije šala. Tek kasnije sam pročito - da prihvatanje nije ružna kupovina ona nikad ne negira emotivno već uvijek animalno. Ali prije toga morao sam pronaći ljubav bar prema majci u njenom horoskopu, kao pravom Mjesecu, u čijem znaku bijaše svetosti, jer tu se nalaziše i Sunce i Venera i Merkur, i pola rodbine sa svim čistim desnim i lijevim pritokama, dje se nije u genetici švalerisalo na 10 sela okolo i dje se žena poštovala kao svetinja. Pa ako sam već pisao o svetosti majke i ljubavi sina prema njoj kao preduslovu svake Ljubavi, ajde i da pokušamo završiti, kratko čehovljevski, sa pričicom o tetki moje majke… Ne tako mnogo vremena prije no što ispratismo babu Radojku sa ovoga svijeta, čudio se čudu, dirnut i zamišljen nad ukazanom čašću prizora, onaj dio Beograda dugo prepoznatljiv po nekrstu, a što ga udarnici poslije rata gradiše. Ču naposlijetku i rodbina u dalekom selu crnogorskom odakle je otišla baba Radojka pod stare dane, da je 75 godišnji, najstariji od njenih pet sinova kod kojih je ona na smjenu bivala po nekoliko mjeseci, odvajkada jako bolećiv i silno ponešen za majkom, - imao običaja svoju majku od 90 i ko zna koliko ljeta, uzeti u krilo, i ljuljati u fotelji do duboko u noć, dok i ona i on ne bi zaspali snom pravednika. A onda bi ih snaja tiho budila iz te zagrljene nesvakidašnjosti, dok bi se oni smijući se svojoj djetinjariji kao dvije mile duše u jednoj, iz sna u san istakali i nerado sa zebnjom nastavljali snivati svak u svojoj sobi. Svako jutro zdravo osvanula godina nova, svaka noć sa pitanjem strašnim, da li su vječnost zaslužili, pa se ljuljajući u zagrljaju učestalo opraštaše. Danju sjenke života, noću grobovi svijetli, Majka i Sin, iako na kraju zemnog, na početku Vječnog bjehu…
