Dobroæudni,mirni èitaoèe....

[vagica]

Episkop hvostanski
Atanasije Rakita
CRKVA HRISTOVA I SVET RELIGIJE
ANTOLOGIJA PRAVOSLAVNIH VIDJENJA


Aleksandar Solženjicin



POKAJANJE I SAMOOGRANIČENJE
KAO KATEGORIJA
NACIONALNOG ŽIVOTA

1

Blaženi Avgustin je negdje napisao : „ Šta je država bez pravednosti? Skup razbojnika.“ Poražavajuću tačnost ove misli mislim da bi vrlo mnogi i danas, posle petnaest vjekova, priznali. Osobitu pažnju skreće na sebe stav: etičko sudjenje o maloj grupi lica proširuje se i prenosi na državu.
Shodno našoj ljudskoj prirodi, mi normalno ovako rasudjujemo: obične individualne ljudske ocjene i mjere primjenjujemo na krupnije društvene pojave i na veća objedinjenja ljudi – sve do cijele nacije i države. I kod raznih pisaca različitih vjekova moguće je naći nemalo takvih prenošenja.
No ipak, socijalne nauke, i to ukoliko novije utoliko strože, zabranju nam takvu vrstu prenošenja i rasprostranjivanja. Dok se za ozbiljna naučna istraživanja društva i države smatraju samo ona koja imaju kao rukovodna načela: ekonomsko, statističko, demograsko, ideološko; geografsko se smatra za dva stepena niže, psihološko – za sumnjivo, a što se tiče mjerenja državnog života etičkim aršinom – to se smatra čistim provincijalizmom.
Ljudi, medjutim, živeći u društvenim skupinama, ni u kom slučaju ne prestaju da budu ljudi, i u skupinama ne gube (samo što ih čine grubljim, ponekad potiskuju ili razuzdavaju) iste one osnovne ljudske pobude i osjećanja, njihov spektar koji nam je svima poznat. Zato je teško shvatiti tu nadmenu ogrubjelost savremene tendencije socijalnih nauka: zašto se ocjene i zahtejevi koji su toliko obavezni i primjenljivi na pojedine ličnosti, porodice, male kružoke ljudi, lične odnose, zašto se isti već unaprijed odbacuju i zabranjuju čim se prenesu na zajednice hiljada i miliona? Za takvu primjenu se ima ništa manje osnove od izvodjenja iz grubog ekonomskog procesa složenog psihološkog ponašanja društva. U svakom slučaju, barijera prenošenja je manja onamo gdje se ne zahtijeva radjanje živog iz mrtvog, nego jedino njegova primjena na velike ljudske mase.
Takva primjena i prenošenje su potpuno prirodni za religiozno poimanje: ljudsko društvo ne može biti oslobodjeno od zakona i obaveza koje sačinjavaju cilj i smisao pojedinih ljudskih života. No, takvo prenošenje se može lako i prirodno očekivati i bez religiozne potpore. Uostalom, to je i potpuno čovječno: primjeniti čak i na najkupnija društvena zbivanja ili ljudske organizacije , sve do države i Ujedinjenih Nacija, naše duševne ocjene: blagorodno (plemenito), podlo, hrabro, kukavički, licemjerno, lažljivo, surovo, velikodušno, pravedno, nepravedno... Da, tako i pišu svi, čak i krajnji ekonomski materijalisti, jer ni oni ne prestaju da budu ljudi odredjenog društva – ona u danom momentu i daju boju cjelokupnom društvu i već postaju moralna krakteristika cijelog tog društva. I, ako se u društvu ne bude ništa dobro širilo, onda se ono samouništava ili oživotinjuje kroz trijumf zlih instinkata, svejedno kuda ukazivala strelica velikih ekonomskih zakona.
I uvijek je za svakoga dostupno, čak i za neukog, i uvijek vrlo plodotvorno: ne izbjegavati posmatranje društvenih pojava u kategorijama individualnog duševnog života i individualne etike.
Mi ćemo ovdje pokušati da to uradimo samo sa dvije: s pokajanjem i sa samoograničenjem.

2

Dar pokajanja, kojim se možda više od bilo čega drugoga razlikuje čovjek od životinjskog carstva, većma od svega drugog je nestao iz savremenog čovjeka. Zastidjeli smo se svi tog osvjećanja, i sve je neprimjetnije na zemlji njegovo dejstvo na društveni život. Sav nas osurovljeni i sumanuti svijet izgubio je pokajanje.
I kako sad prenositi na društvo i na naciju ono što ne postoji na individualnom nivou? Zbog toga tema ovoga članka može izgledati preuranjena i, čak , nepotrebna. No, mi polazimo od nečega što nam se čini kao nesumljivi fakt: da će pokajanje i samoograničenje početi polako, polako da se vraćaju u ličnu i društvenu sferu; za njih je već pripremljen teren u savremenom čovječanstvu. A izgleda da je došlo vrijeme da se o tom putu razmisli i opštenarodno; njegovo shvatanje ne treba da izostane iza neizbježnih tekućih državnih poslova.
Mi smo do takve mjere potkopali svijet, toliko smo ga doveli blizu samouništenja, da nam se pod samo grlo primaklo vrijeme kajanja: i to ne više radi zagrobnog života, to sad izgleda smiješno, nego radi zemaljskog, ne bi li na zemlji ostali živi. Onaj kraj svijeta, koji su proroci mnogo puta predskazavali a potom je odlagan, primakao nam se iz predjela mistike kao sasvim trezvena realnost, pripremljena naučno, tehnički i psihološki.
................................
Bez pokajanja nam je uopšte nemoguće spasti se.
Kao što je već očevidno – koliko je čovečanstvo skupo platilo za to što smo svi mi kroz sva stoljeća radije osudjivali, razgolićavali i mrzjeli druge, umjesto toga da osudjujemo, razgolićujemo i mrzimo sebe!
........................................................................
Pokajanje je prvi sigurni pedalj tla pod nogama od koga se jedino i može krenuti napred, ne na novu mržnju, nego na saglasnost i slogu. Jedino se od pokajanja i može započeti duhovno uzrastanje.
Svakog pojedinca.
I svakog smera društvene misli.

3


..............................................................................
Uslovi života nacije se mijenjaju, mijenjaju se i okolnosti, i pitanje je da li ona ima zašto da se danas kaje. Danas – možda i nema. No, s obzirom na promjenljivost postojanja, kao što čovjek ne može da proživi a da ne učini grijeh, tako ne može da proživi ni nacija. I nemoguće je zamisliti takvu naciju koja ne bi imala zašto da se pokaje u toku svog bitisanja. Nesumljivo je da je bilo vremena kada je svaka nacija, bez izuzetka, ma koliko se danas osećala gonjena, oštećena, i potpuno u pravu, dala svoj udeo bezdušnosti, neprevednosti, nadmenosti.
Hiljadama godina je poznata izreka: za grijehe otaca. Na prvi pogled, izgleda da se mi ne možemo za njih kajati – otkud kad nismo ni živjeli u njihovo vrijeme! ..... Pa ipak, ova izreka nije slučajna, jer i suviše često smo vidjeli kaznu djece zbog njihovih otaca.


4


....Ja, kao ruski pisac, imam vjeru u prirodnu sklonost ruskog čovjeka ka pokajanju. Nije slučajno da jedna od oporih poslovica, koje izražavaju rusko shvatanje svijesti i života, jeste poslovica: Bog nije u sili nego u pravdi. Naravno, nije nam to samo od naše prirode, nego nam je to od pravoslavlja, koje je u svoje vrijeme iskreno prihvatila i usvojila sva narodna masa. U dalekoj prošlosti, Rusija je bila tako bogata pokretima pokajanja, da je pokajanje bilo jedna od prvih ruskih nacionalnih crta. .....
...............................................
Mi shvatamo patriotizam kao cjelosno i stalno osjećanje ljubavi za svoju naciju uz služenje njoj, ne kroz ulagivanje i odobravanje njenih nepravednih pretenzija, nego otvorenošću u ocjeni njenih poroka, grijeha i kajanja za njih. Trebalo bi već jednom da shvatimo da nema naroda vječno velikih i vječno blagorodnih, to dostojnstvo se trudom zaslužuje, a lako gubi. Treba znati i to da veličina jednog naroda nije u grmljavini truba, jer se fizička snaga plaća neisplativom duhovnom cijenom. I da se stvarna veličina naroda nalazi u visini i stepenu njegovog duhovnog razvoja, u širini duše, u nenaoružanoj moralnoj čvrstini....

(5) 6


.........................................
Pokajanje je za svakoga uvijek teško. I ne samo zbog prepreke samoljublja, no i zato što su sopstvene krivice teže uočljive....


7


Posle pokajanja i odricanja od nasilja dolazi, kao najprirodniji princip – samoograničenje. Raskajanost stvara atmosferu za samoograničenje.


8


........................................................................
No, reći će nam: kako daleko mogu da se upute nacije, društvo, država – u samoograničenje? Jedan cio narod ne može sebi dozvoliti luksuz dobrovoljnih i punih samoodricanja odluka, kakve postoje kod pojedinih ličnosti. Jer, ako jedan narod predje na samoograničenje a njegovi susedi ne, da li onda on treba da se suprotstavi nasilju?
Naravno da treba. Treba da budu ostavljene snage za odbranu, no stvarno samo za odbranu, srazmjerno sa realnom i neizmišljenom opasnošću. Ostavljene – u nadi da će se početi mijenjati i sva atmosfera čovječanstva.
Ako li se pak ona ne počne da mijenja, onda nam je već svima izračunato: svima nam je ostalo života manje od sto godina.



Novembar, 1973.

Iz knjige Iz-pod glib Pariz, 1974.
Preveo s ruskg
Jeromonah Amfilohije (Radović).
Tekst je preuzet iz Teoloških pogleda,
Beograd 1975, br.2, str. 82 – 92.